O koji ljuvene sej pjesni slišate

O koji ljuvene sej pjesni slišate,požal'te, jaoh, mene, a sebe čuvajteljubavi ke oblas, pod suncem koje sja,satira svaku vlas, — svjedok sam tomu ja,ki njekad ne scienjah ljuvene tej strile,5odveće kad se uzdah u moje, jaob, sile,dobrota s liposti ke slomi u meniljuvenom kriposti s kojom se rvat ni!Koje sam sužan bio, mladosti moje cvitodkad je procaftio; a toj ni mogao skrit10niz blido lice ovoj plač ki sam prolivaoi i[z] srca uzdah, moj koji sam podirao,kunući nemilos gospoje svih vila,nemilos u milos ka se je stvorila.Er što mi braniše i što zvah nemilos,15tizi[m] me shraniše, toj moja bi milos;tizim ću na svit saj sloviti vrh inih,tizim ću vječni raj uživat u višnjih.Tim, koji cvilite u ognju ljuvenomi oganj budite u ledu studenom,20ne seien'te da je led sve što je studeno;ima lik svaka zled; ni je sve medenošto slatko tko scijeni; a željam ljuvenimsve uzde puštat ni. Likara ćud je timdrugo dat neg žudi smagljivi nemoćnik,25ki želi što mu žudi, a mrzi što mu 'e lik.Ma sada poznam ja er sve što svit ljubiu vjetar ide tja i sve se, jaoh, gubi;nego što slidimo put višnje dobrote,u kojoj vidimo sve vječne ljepote. 30Život naš — kratak dan, žuđenja — nemoći,svjetovna dobra — san, a naši dni — noći!Zatoj noć ođimo svjetovne tamnosti,a sunce slidimo od višnje svitlosti,čim nam je dana moć po božjoj milosti,35pri neg nas smrtna noć obujmi mrklosti.